Uvod:
Stealth tehnologija prešla je dug put od svog početka tijekom Drugog svjetskog rata. Korištenje materijala koji apsorbiraju radar i tehnika smanjenja elektromagnetskog potpisa pomoglo je da zrakoplovi, brodovi i vozila budu manje vidljivi neprijatelju. Međutim, sveti gral stealth tehnologije uvijek je bila nevidljivost – sposobnost da se objekt učini potpuno nevidljivim golom oku. U ovom postu na blogu ispitat ćemo potencijal nanomaterijala da revolucioniraju polje nevidljive tehnologije stvaranjem nevidljivih ogrtača.
Nanomaterijali su materijali koji su dizajnirani i projektirani na razini nanoskala (jedna milijardita dionica metra). Za razliku od konvencionalnih materijala, oni pokazuju jedinstvena fizikalna, kemijska i optička svojstva koja ih čine vrlo poželjnim za korištenje u širokom rasponu primjena. Jedna od najuzbudljivijih primjena nanomaterijala je razvoj nevidljivih ogrtača.
Ključ nevidljivosti leži u sposobnosti manipuliranja svjetlosnim valovima. Ljudsko oko percipira predmet kao vidljiv kada se svjetlosni valovi odbijaju od njegove površine i putuju do mrežnice. Međutim, ako je predmet napravljen od materijala koji može savijati i usmjeravati svjetlosne valove na način koji oponaša okolno okruženje, postaje nevidljiv. Tu na scenu stupaju nanomaterijali.
Trenutno se istražuje nekoliko vrsta nanomaterijala za upotrebu u nevidljivim ogrtačima. Jedan od najperspektivnijih jeugljikove nanocijevi, koji su izuzetno jaki, lagani i fleksibilni. Kada su raspoređene u određeni uzorak, ugljikove nanocijevi mogu stvoriti "metamaterijal" koji savija i manipulira svjetlosnim valovima, učinkovito čineći objekt nevidljivim. Druge vrste nanomaterijala koje se proučavaju uključuju grafen i plazmonske nanočestice.
Vojska je jedan od glavnih pokretača istraživanja nevidljivih ogrtača. Potencijalne vojne primjene tehnologije su beskrajne, od stvaranja nevidljivih vojnika do razvoja nevidljivih letjelica koje ne mogu otkriti radarski ili infracrveni senzori. Međutim, primjena nevidljivih ogrtača seže daleko izvan vojske. U medicinskom polju mogli bi se koristiti za izradu prozirnih kirurških maski ili za razvoj skrivenih kirurških alata. U automobilskoj industriji mogli bi se koristiti za izradu automobilskih prozora koji su gotovo nevidljivi.
Zaključak:
Nevidljivi plaštevi možda zvuče kao znanstvena fantastika, ali zahvaljujući izvanrednim svojstvima nanomaterijala polako postaju stvarnost. Iako još uvijek postoje mnogi izazovi koje treba prevladati, potencijalne prednosti ove tehnologije prevelike su da bi se zanemarile. U budućnosti ćemo možda svi moći obući vlastiti nevidljivi ogrtač i nestati u sjeni.
